|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Inspirirano animeom i mangom Vampire Knight.
Moja inspiracija. Moja muza. <3
[1.][2.][3.][4.][5.][6.][7.][8.][9.][10.]
[11.][12.][13.][14.][15.][16.][17.]
[18.][19.][20.][21.][22.][23.][24.]
[25.][26.][27.][28.][29.][30.][31.]
[32.][33.][34.][35.][36.][37.][38.]
[39.][40.]
Copyright © 2009.
By: Joelle
Nebi ovo smjela raditi, ali ipak radim. Grrr... Pokajat ću se!XD
Trčala sam sniježnom šumom, ostavljajući krvave tragove za sobom. Bojala sam se. Bježala sam i htjela pobjeći što prije sam mogla. Napali su me. Nisam znala niti tko, a niti što. Bilo me užasno strah na samu pomisao da su mi bili za petama. Znala sam da jesu pošto sam iz daljine čula njihovo trčanje, njihove uzdisaje, a čula sam i one svoje, uz prebrze otkucaje srca. Trebala sam se nekako sakriti, ali nisam znala kamo pošto sam pretpostavljala da će me pronaći. Postajalo mi je slabo. Vrtilo mi se u glavi, a u jednom trenutku sam utonula u snijeg pošto ga je bilo previše za moju težinu. Okretala sam se i teško disala. Bilo mi je teško. Nisam se mogla izvući odandje, a znala sam da će me uhvatiti ako nešto ne poduzmem što prije. Svom snagom ili barem onom koja mi je još ostala dignula sam se ponovno na noge. Okrenula sam se oko sebe. Osjećala sam da su mi blizu, da trebam bježati. Potrčala sam što sam brže mogla iako je moje tijelo bilo preslabo. Ne znam što mi se dogodilo. Napali su me i bio je jako bolan napad za mene. Vrtilo mi se u glavi, gubila sam ravnotežu i pala u jednom trenutku. Teško sam disala. Htjela sam znati što mi je, htjela sam se diguti i nastaviti trčati, ali nisam mogla. Nešto mi je otežavalo disanje, a nisam znala što, nisam mogla otkriti, a niti razmišljati o tome koje me čudovište napalo. Čula sam korake. Bili su sve bliže meni. Bilo me strah jer sam znala da je kraj, da ne mogu poduzeti ništa da se izvućem i pokušam pobjeći. Osjetila sam poglede na sebi. Otvorila sam polako oči i vidjela nekoga kako gleda u mene. Bila sam zbunjena i pitala se zašto me nije napalo kad je bio isti kao i on. Gledala sam u njega onoliko malo koliko sam mogla pošto sam gubila svijest. Sagnuo se do mene i podignuo me sa hladnog poda. Polako sam zatvarala oči. Bila sam preslaba.
„Joelle!“ –netko se derao po kući.
Trgnula sam se i pala s trosjeda, te protresla glavom. Prošlo je pet godina od napada i otkad me moj najbolji prijatelj, Zach Forman, spasio. Dignula sam se i krenula prema ogledalu. Imala sam dosta dugu smeđu ravnu kosu, koju sam ponekad mrzila pošto nikada nisam mogla stvarati nove frizure. Moje tamno smeđe oči promatrale su ispred sebe ono blijedoliko lice koje nekada nisam imala.
„Joelle, budna si?“ –Zach je otvorio vrata.
Okrenula sam se i nasmiješila. Zach je bio samo nekoliko mjeseci stariji od mene, tamne kose, uvijek namještea gelom, te s predivnim plavim očima. On je bio moj junak koji me davno spasio i dugovala sam mu njegov život jer danas bi bila mrtva da me nije pronašao. Bio je najbolji prijatelj kojeg sam ikada mogla upoznati, uvijek je bio uz mene sve ove godine, uvijek se brinuo za mene. Obožavala sam ga.
„Zašto me tako gledaš?“ –upitao me odjednom.
„Bez veze.“ –odmahula sam glavom i približila mu se.
„Ako me tako zamišljeno promatraš onda znaći da nešto ne štima.“
„Sve je u redu.“
„Sigurno?“
„Ma da.“ –klimnula sam glavom. „Jesam li ti rekla koliko te volim?“
„Zaboravio sam.“ –slegnuo je ramenima. „U ovih pet godina si previše puta to spomenula, pa... prestao sam brojati nakon tisuću!“
„Interpretirat ću to kao da me voliš.“ –nacerila sam mu se.
Zbunjeno me pogledao i odmahnuo glavom. Prošla sam kraj njega i spustila se stepenicama ogromne vile u kojoj sam živjela. Zach je uvijek bio usamljeni tip. Imam osjećaj da samo jedino ja uspijem doći do njega. Nikada nije pričao o svojim osjećajima, o razmišljanjima, već se stalno brinuo o drugima. Ponekad mi ide na živce kad se ponaša tako jer počinjem razmišljati o tome kako vjerojatno ne želi da mu se itko približi. Pokušavam već godinama, ali nikakve pomoći. Mislim da on čak misli da ću odustati, ali ne... nisam takva. Nisu me bez veze godinama učili da trebam gledati svoj cilj, da se trebam uvijek dignuti čvrsto na noge kad padnem na pod, pa sam dobro znala da ću, kad – tad, saznati što se to skriva u njemu.
„Dobro jutro, Joelle!“ –pozdravio me Keith Herman.
Keith je bio doktor koji nam je uvijek pomagao kad bi se nekome nešto dogodilo. Bio je jako ozbiljan i znao sve tajne od svakoga. Malo me ljutilo to što nikome nije želio reći istinu o svakome pošto me jako zanimalo, ali normalno je da ne govori pošto se ipak radi o tajnama.
Bio je za dvije glave veći od mene, pa sam se osjećala manja nego što sam doista bila. Gledao me svojim zelenkastim očima, pomalo preplašenim. Uvijek sam se pitala zašto je imao takve oči, pošto je inače bio osoba koja se baš ničega nije bojala. Imao je smečkastu smeđu kosu, koju je uvijek lijepo uređivao gelom. Ne znam zašto, ali svi muškarci iz obitelji su koristili gel kako bi se ušminkali.
„Hello, Keith.“ –uzvratila sam osmijehom.
„Naspavala se?“ –upitao me.
„Naravno da jesam.“
„Sigurno?“
„Zašto si tako sumnjičav?“
„Cijela vila je čula tvoju dernjavu.“
„Oh... oprostite!“
„Opet onaj san?“
„Nažalost.“
„Znaš da je to sada samo prošlost, jelda?“ –kraj mene se pojavio Zach.
„Znam.“ –podignula sam pogled prema njemu. „Ali taj najgori dio prošlosti me previše proganja.“
„Bez brige, Joelle.“ –nasmiješio mi se Keith. „Uz nas si oduvijek bila sigurna, pa se ne trebaš brinuti da će te napasti još jednom!“
„Hvala!“
Doista sam se osjećala sigurno kraj njih jer u pet godina me nitko još nije napao. Bila sam slobodna, bez briga iako moj život više nije bio isti, ali upoznala sam odlične ljude koje sam smatrala svojom obitelj pošto su svi moji, nažalost, poginuli. Ubili su ih oni koju su htjeli i mene, ali na svu sreću nisu uspjeli.
Otvorila sam vrata kuhinje i zakoračila u nju. Za stolom je sjedila Nicol Eves. Podignula je pogled prema meni pošto je čitala novine i nasmiješila mi se. Nicol mi je postala poput sestre. Imala je predivnu jako dugu smeđu kosu, čak dužu i od moje, a svojim velikim crnim očima, koje su pokazivale samo veliku sreću, bi mi uvijek usrećila jutro.
„Hej, Jo!“ –pozdravila me.
„Hej, Nic!“ –nasmiješila sam joj se i sjela preko puta nje.
„Opet onaj isti san?“
„Navikneš se s godinama da te prošlost nikada neće prestati proganjati!“
„Rekli smo ti da se ne trebaš brinuti oko ničega.“ –Zach je otvorio vrata kuhinje. „Jelda, Nicol?“
Klimnula je glavom. Pogledala sam u nju. Uvijek se čudno ponašala kad se Zach nalazio u blizinu. Sumnjala sam kako joj se sviđa, ali valjda nema dovoljno hrabrosti priznati mu što zapravo osjeća.
„Ma ne mogu vjerovati!“ –netko je naglo otvorio vrata.
Cale Still je inače bio poznat po jutarnjim dernjavama, ali onaj dan je bio dosta ljut. Bio je desetak centimetara viši od mene. Imao je plavkastu kosu, ponovno namještenu s gelom, i smeđe oči. Bio je jako zgodan, ali smatrala sam ga bratom, pa nikada nisam gledala nikoga iz kuće kao dečka s kojim bi željela provesti život.
„Što se dogodilo?“ –upitao ga je Keith.
„Samari grupa, evo što se dogodilo.“ –uzdahnuo je.
„Kakve oni sada imaju veze?“ –upitala sam ga.
„Prebacili su njihovu školu u našu.“
„Molim?!“ –uzviknuli smo zajedno.
„Šališ se, jelda?“ –pogledala ga je Nicol ozbiljno.
„Ne bi se šalio takvim sranjem.“ –uzdahnuo je.
„Ma nemoguće.“ –Keith je odmahnuo glavom. „Znaju da ih ne podnosimo, da ih nitko iz Tiper grupe ne podnosi!“
„A misliš da to ne znam?“ –nastavio je ljutito.
„Kako je moguće da je Vijeće moglo napraviti takvu pogrešku!?“ –Zach je ljutito lupkao nogom od pod. „Dobro znaju da se ove dvije grupe vampira ne podnose! Što pokušavaju učiniti?!“
Da. Vampiri. To je što smo bili. Nitko iz Tiper grupe iz škole nije volio ove iz Samari. Bili su bezobrazni, arogantni i napadali ljude, što mi nismo tolerirali. Napali su i moje roditelje i mene, zbog čega ih još više mrzim. Ne znam što vampirsko Vijeće pokušava učiniti, ali mislim da rade ogromnu pogrešku.
