Design : xNicolex

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Inspirirano animeom i mangom Vampire Knight.


Moja inspiracija. Moja muza. <3

Arhiva:

[1.][2.][3.][4.][5.][6.][7.][8.][9.][10.]
[11.][12.][13.][14.][15.][16.][17.]
[18.][19.][20.][21.][22.][23.][24.]
[25.][26.][27.][28.][29.][30.][31.]
[32.][33.][34.][35.][36.][37.][38.]
[39.][40.]

Copyright © 2009.
By: Joelle

24.poglavlje

Popodne, nakon što je u petak završila nastava, dosađivala sam se kod kuće. Nikoga nije bilo doma i svi su negdje otišli, zaboravili na mene očito jer me nitko nije nazvao i pitao hoću li im se pridružiti. Zbog tog glupog razloga, nisam imala pojma što raditi. Ležala sam na krevetu, slušala glazbu i vrtila cijelo vrijeme kosu, razmišljajući što bi mogla učiniti sad kad nema nikog oko mene, a niti u cijeloj vili.
Dignula sam se s kreveta i približila prozoru. Bilo tmurno vrijeme, pa sam odlučila izaći iz sobe i malo uhvatiti sviježeg zraka. Zatvorila sam vrata čiji je udarac odjeknuo cijelom kućom pošto je bila prazna. Ježila sam se onih trenutaka. Ježila sam se kad bi bila sama negdje, ali morala sam izdržati sve dok se oni ne vrate. Otvorila sam vrata terase, zakoračila na sviježi zrak i laganim hodom odlazila prema ogradi. Bilo je užasno hladno vani. Zima je odavno počela, pa je rijetko bilo malo sunca što me užasno živciralo jer sam htjela malo uživati, ali i ovako mi nije bilo loše.
Nagnula sam se na zidić i promatrala sve oko sebe. Bilo je tmurno nebo, izgledalo je kao da se sprema nevrijeme. Jak vjetar je puhao i njihao grubo grane stabla čije je lišće skoro popadalo po podu. Bojala sam se biti sama po takvom vremenu pošto me dosta posjećalo na to kad sam bila mala i kad mi je Samari grupa oduzela obitelj. Ježila sam se na samu pomisao, na samo sjećanje i srce mi je, ponovno, počelo ubrzano kucati. Uhvatila sam se za glavu s jednom rukom, dok je druga stajala čvrsto na zid. Zašto se nisam mogla smiriti? Zašto sam uvijek morala biti u šoku kad bi se toga sjetila? Zašto jednostavno ne mogu nastaviti dalje, ne obazirajući se na prošlost? Prošlo je pet godina i mislim da bi bilo vrijeme da prekinem s time, ali nisam mogla... Bolio me nestanak cijele moje obitelji na onakav način. Osjetila sam kapljicu na lice i podignula sam pogled. Počelo je kišiti, a ja sam stajala i dalje na isto mjesto, gledajući u nebo. Pljuštilo je, ali nisam se željela micati. Osjećala sam se bolje. Razmišljala sam o tome kako će mi možda ova kiša maknuti cijelu prošlost, ali znala sam da neće. Bol je i dalje bila ondje, u mome srcu. Ubijala me.
Čula sam nekoga iza sebe. Okrenula sam se i ugledala nekoliko nepoznatih ljudi. Osjetila sam njihov miris. Bili su vampiri, ali iz Samari grupe. Što su oni htjeli od mene? Poslao ih je Dylan? Primjetila sam kako jure prema meni. Izmaknula sam se njihovom napadu, ali i dalje me nosu puštali na miru. Bila sam šokirana. Zašto su me napadali? Što sam im učinila? Vidjela sam krv kako mi teče niz ruku. Ranili su me? Kako? Nisam osjetila uopće. Razbijesnila sam se i upotrijebila svoje moći. Rukama sam razbila dio zidića i poslala sam ga na njih. Izmakli su se. K vragu... Što mi je sada činiti? Kako ću im pobjeći? Potrčala sam od njih, a oni su i dalje jurili prema meni. Bila sam prestravljena. Pokušala sam još nekoliko puta razbiti zid i poslati kamenje na njih, ali u zraku bi ih razbili. Ostala sam ukipljena. Što će mi učiniti? Što žele od mene? Srce mi je ubrzano kucalo. Bojala sam se. U glavi su mi došle scene kad sam bila mala i kad su krenuli prema meni da će me napasti, ubiti. Bilo mi je loše. Osjećala sam pritisak u glavi od straha, šoka... Htjela sam da prestane, ali nije prestajalo. Nisam se mogla niti maknuti s onog mjesta. Zašto ne mogu pobjeći? Zašto ne mogu odvojiti noge od poda? Bili su mi sve bliže i bliže. Je li to bio kraj za mene? Jesam li uskoro... mrtva? Gurnuli su me što su jače mogli. Udarila sam od zid, koji se raspado. Počela sam padati prema podu. Znala sam da je to kraj mene. Gledala sam u svoje ruke. Zašto se nisam negdje uhvatila? Zašto nemam snage za razmišljati? Vampiri su gledali u mene. Žudili su za mnom. Mogla sam im to dobro vidjeti po izrazu lica. Crvene oči gledale su u mene i režali su na mene.
Iznenada me netko uhvatio. Podignula sam pogled i ugledala Zacha. Spustio me na pod.
„Dobro si?“ –upitao me, a ja sam klimnula glavom.
Nisam imala snage pričati još od šoka. Podignula sam pogled. Primjetila sam kako vampiri skaču prema nama. Zach me odmaknuo s onog mjesta i pogledao bijesno prema njima. Zemlja je počela podrhtavati. Pogledala sam u Zacha. Bio je ljut, a inače je imao moči za podrhtavanje i otvaranje zemlje. Vampiri su trčali prema nama, a zemlja se iznenada otvorila. Počeli su padati prema u ogromnu rupu bez dna, pa ih je zatvorio.
„Joelle!“ –čula sam glasove ostalih iz društva.
„Jesi li dobro?“ –Keith me dizao s poda.
„Jesam.“ –odgovorila sam mu.
„Čovječe, nemaš pojma kako smo se zabrinuli za tebe.“ –rekao je Lee. „Pogotovo jer je Zach nestao bez objašnjenja!“
„Kako si znao?“ –okrenula sam se prema njemu.
„Miris tvoje krvi dobro poznajem. Znao sam da nešto nije u redu kad sam ga osjetio na pet kilometara!“ –uzvratio je.
„Hvala.“ –rekla sam mu.
„I drugi put.“ –nasmiješio mi se.
„Povrijedili su te negdje?“ –upitao je Cale.
„Vidjela sam krv, ali nemam pojma gdje ni kako. –slegnula sam ramenima.
„Ruka!“ –pomirisao me Zach, a ja sam ga zbunjeno pogledala.
„Dođi sa mnom. Idemo pogledati da li je sve u redu!“ –povukla me Nicol.
„Hej, nisam li ja ovdje liječnik?“ –zbunjeno je dodao Keith.
„Jedino ako ju ne želiš vidjeti golu.“ –krajičkom oka ga je pogledala Nicol.
„Samo vi idite!“ –nacerio se.
Nicol me pogledala osmijehom, a i ja sam se njoj nasmiješila iako nisam bila raspoložena. Spustila sam pogled i pratila ju. Nisam se mogla smiriti. Razmišljala sam o tome zašto moram stalno misliti na moju prošlost, zašto se moram tako šokirati i ukočiti kad mi se nešto slično dešava.
„Sve je u redu?“ –upitala me Nicol.
„Da, da.“ –odgovorila sam joj.
„Sigurno?“ –otvorila je vrata Keithove ordinacije.
„Sigurno.“ –klimnula sam glavom i sjela na stolicu.
Skinula sam majicu sa sebe i ugledala dugu crtu iz koje mi je curila krv. Odmahnula sam glavom i pogledala ispred sebe dok mi je Nicol čistila ranu sa dezinfekcijskim sredstvom. Rana me nije previše boljela, ne toliko koliko me srce boljelo. Znala sam da će zarasti za samo nekoliko minuta, ali srce... Kad će ono zarasti? Imala osjećaj da neće nikada.

Sjedila sam na krevetu, ispod deka, sklupčenih koljena i gledala prema prozoru. Kapi kiše su udarane na njemu, a ja sam se osjećala tužno. Nisam mogla prestati razmišljati o svojim roditeljima, o svojoj obitelji. Prije nije bilo potrebno za to jer sam stalno bila sa prijateljima, uživala sam s njima, a dolazak Samari grupe u moju školu je sve promjenilo. Posjećali su me na moje mrtve roditelje, na to kako su mi oni sve uništili. Suze su mi došle na oči i klizile niz lice. Bolilo me briga što sam plakala. Ovako i onako sam bila sama, pa nitko nije mogao vidjeti moju tugu. Pokucali su na vrata. O, ne... Još mi je i to trebalo. Obrisala sam na brzinu suze i okrenula se prema njima. Zach ih je otvorio i približio se mojem krevetu.
„Plačeš.“ –sjeo je na krevet.
„Ne.“ –skolinila sam pogled.
Nisam imala volje pričati ni sa kime u onom trenutku niti objašnjavati što mi je.
„Preplašila si ih se?“ –upitao me, a ja sam odmahnula glavom. „Nego u čemu je stvar? Zašto se osjećaš loše?“
„Nije bitno.“ –odmahnula sam glavom.
„Joelle... otkad mi ne vjeruješ?“
„Ne priča mi se ni sa kime trenutno, Zach. Molila bih te da me pustiš na miru!“
„Neću! Zahtjevam da mi kažeš što ti je!“
„Ne!“ –viknula sam. „Samo me pusti na miru sada, ok? Ne želim nikoga kraj sebe, pa ni tebe. Jasno? Odlazi!“
„Kako god želiš!“ –zakolutao je očima i dignuo se sa kreveta.
Krenuo je prema vratima, a ja sam podignula pogled prema njemu. Osjećala sam se loše što sam se onako ponijela prema njemu. Nije bio on kriv što sam bila loše u onom trenutku, što jednostavno nisam htjela gnjaviti ponovno svojim glupim problemima.
„Nedostaju mi previše.“ –gledala sam u prozor. „Dolazak Samari grupe me podsjeća na njihovu smrt. Boli me to moje glupo razmišljanje! Ne mogu prestati. Jednostavno ne mogu... Trudim se, ali ništa od toga! Svaki put kad se nešto loše događa oko mene, kad se posvađam s nekim od njih ili me netko napadne, ne osjećam se dobro i prisjetim se da su mi oni ubili cijelu obitelj. Imam uvijek onaj glupi pritisak u glavi kad se toga sjetim i srce me počne boljeti! Ne želim da me više išta boli...“
Suze su mi klizile niz lice iako sam se trudila ne pokazati ih, ali nisam više mogla izdržati. Iznenada me zagrlio, a ja sam širom otvorila oči. Nisam očekivala da mi je toliko blizu. Okrenula sam glavu, podignula ruke i snažno ga zagrlila jecajući. Trebala sam ga u onom trenutku... previše.