|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Inspirirano animeom i mangom Vampire Knight.
Moja inspiracija. Moja muza. <3
[1.][2.][3.][4.][5.][6.][7.][8.][9.][10.]
[11.][12.][13.][14.][15.][16.][17.]
[18.][19.][20.][21.][22.][23.][24.]
[25.][26.][27.][28.][29.][30.][31.]
[32.][33.][34.][35.][36.][37.][38.]
[39.][40.]
Copyright © 2009.
By: Joelle
Jason Mraz & Colbie Caillat - Lucky
Ležala sam u krevetu. Došao je i taj dan. Danas je bio moj osamnaesti rođendan i dan u kojem sam napokon postala punoljetna. Da li sam bila sretna? Pa... nisam ni sama znala jesam li. Bila sam malo melankonična. Nedostajala mi je moja obitelj s kojom sam se još kao mala veselila danu u kojem ću postati punoljetna. Sad kad napokon jesam, njih nije bilo, ali... Osjećala sam ih još kraj sebe. Živjeli su sa mnom, u meni i to mi je davalo snagu, volju da nastavljam dalje bez njih. Dignula sam se s kreveta i približila prozoru. Odmaknula sam zavijese i pogledala u nebo. Bilo je sivkaste boje. Uskoro je trebao pasti snijeg. Pitala sam se hoće li već jednom i kad će napokon pasti. Okrenula sam se onda prema ormaru, otvorila ga i obukla nešto toplo, pa sam izašla iz sobe i hodala tihim hodnicima pokušavajući ne probuditi ostale pošto je bilo dosta rano, a ja ponovno nisam mogla spavati cijelu noć. Možda sam svega spavala tri sata.
Otvorila sam polako vrata terase i izašla na nju. Hodala sam prema kraju terase i pogledala zid. Bio je popravljen, a onda su mi se u mislima vratile scene u kojima su me Samari vampiri napali dan prije nego sam trebala otići na bal kod Dylana kako bi označila prekid rata između naših različitih grupa. Uzdahnula sam i podignula pogled prema nebu. Zašto su me napali? Zašto su uopće prije dva dana napali malenu djevojčicu? Nismo li se dogovorili da ne smijemo napadati jedne druge, a da pogotovo ne smijemo napadati ljude?
S Dylanom nisam pričala dva dana, otkad se dogodio onaj napad, otkad smo se posvađali oko Zacha, a škole više nije bilo zbog zimskih praznika. Nije smio biti onakav prema meni i nije smio tražiti od mene da prekinem pomagati prijatelju. Ipak je trebao znati da smo Zach i ja već skoro šest godina prijatelji, da smo oduvijek bili zajedno. Kako mu je uopće mogla sinuti takva glupa ideja?!
„Vidim, nisi raspoložena za svoj rođendan, ha?“ –začula sam Zachov glas.
Okrenula sam se, a on je stajao samo pola metra od mene osmijehom na licu. Nasmiješila sam se i ja njemu, pa sam se nagnula na zid.
„Samo sam zamišljena.“ –odgovorila sam mu.
„Ne bi se reklo. Izgledaš više kao da te nešto jako muči!“
„Krivo misliš!“
„Sretan rođendan... usput!“ –približio mi se i nježno me poljubio u obraz.
„H-Hvala...“ –osjećala sam da rumenim, pa sam se brzo okrenula i pogledala ispred sebe pokušavajući se skulirati i smiriti svoje ubrzane otkucaje srca kako nebi primjetio.
„Kupio sam ti nešto. Ne znam da li će ti se svidjeti, ali potrudio sam se naći nešto najljepše.“ –slegnuo je ramenima.
Okrenula sam se prema njemu i začuđeno ga promatrala. Izvadio je malenu kutijicu iz džepa i, spuštenog pogleda, mi ju je pružio. Uzela sam je u ruke i otvorila ju. Zastala sam. Unutra je bila predivna srebrna narukvica s targicom. Izvadila sam ju iz kutije i pogledala ju bolje. Na unutarnjoj strani targice je bio datum: 14.02.'02, a na vanjskoj moje ime.
„Stavio si datum!“ –nasmiješila sam se.
„Nadam se da ti se sviđa.“ –slegnuo je ramenima.
„Prekrasno je, predivno! Naravno da mi se sviđa!“ –nacerila sam se. „Mislila sam da si zaboravio!“
„Mislila si da sam zaboravio datum kad sam te prvi put pronašao?“ –pogledao me krajičkom oka.
„Da.“
„Zašto?“
„Pa... Ne znam. Imala sam takav osjećaj!“
„E, pa, krivo si mislila!“
Nasmiješila sam se. Bilo mi je neopisivo drago što mi je Zach poklonio onaj predivan poklon i što se sjećao datuma. Pružila sam mu narukvicu i ruku. Htjela sam ju da mi odmah stavi. Uvijek ću je imati na sebi. Uvijek! Ugledala sam sniježnu pahuljicu. Podignula sam pogled. Sniježilo je. Napokon. Iako me snijeg posjećalo na smrt, na to kad sam postala vampir... voljela sam ga jer sam provela puno sniježnih mjeseci s mojom novom obitelji. Zabavljala sam se s njima, pogotovo sa Zachom, Nicol i Caleom. Većinom smo trčali po snijegu, kotrljali se, gađali sniježnim i velikim grudama, radili snijegoviće dok bi se Keith i Lee derali na nas. Oduvijek su pazili da se ne ozlijedimo. Bili su nam kao starija braća koji su se uvijek brinuli o nama.
„Joelle!“ –čula sam Nicolin glas. „Sretan rođendan!“
Nisam se ni stigla okrenuti, a da me ona nije toliko snažno zagrlila da sam mogla pasti na pod, ali Zach nas je zadržao.
„Mislila sam da ću te pronaći u sobi, pa da te mogu lijepo probuditi, ali nažalost ništa od toga!“ –uzvratila je osmijehom.
„Dovoljno si me razbudila ovako!“ –nasmiješila sam joj se.
„Da vidim što ti je kupio!“ –povukla je moju ruku. „Waw, Zach! Odličan odabir! Predivna je!“
„Hvala!“ –odmaknuo je pogled.
Vidjela sam kako se rumeni, pa sam se nasmiješila.
„Evo moje male slavljenice!“ –približavao mi se Keith i snažno me zagrlio s leđa. „Sretan rođendan, malena!“
„Više nije mala. Sad je punoljetna!“ –nadodao je Cale. „Sve najbolje!“
„I, i, i? Danas će fešta, ha?“ –nacerio mi se Lee i poljubio me u obraz.
„Ne znam!“ –slegnula sam ramenima.
„Kako ne znaš?“ –začudili su se.
„Već smo pozvali Dylana i Felixa k nama.“ –nastavio je Lee.
„Što?“ –podignula sam pogled prema njemu.
„Nadam se da ti ne smeta.“ –uzvratio je. „Nisam htio ostale pošto znam da se ne slažeš previše s njima!“
„U-U redu je.“ –klimnula sam glavom.
Mrak je već pao. Sjedila sam u sobi kraj prozora i promatrala dvorište koje je bilo prekriveno snijegom. Uskoro je Dylan trebao doći i nisam znala kako bi se mogla ponašati prema njemu nakon one svađe. Uzdahnula sam, a kad sam čula kucanje sam se okrenula prema vratima.
„Došli su Dylan i Felix.“ –rekao mi je Zach. „Hoćeš li doći?“
„Evo me.“ –dignula sam se sa stolice i stavila ju na mjesto, a onda sam otišla za Zachom.
Spuštali smo se niz stepenice. Gledala sam u Zacha koji je hodao ispred mene, a onda sam spustila pogled na narukvicu i osmijeh mi se pojavio na licu. Bila sam sretna što mi to poklonio. Nisam mogla dobiti bolji poklon od njega iako... najbolji poklon je imati njega kraj sebe.
„Hej, Joelle!“ –pozdravio me Felix kad sam ušla u dnevni boravak. „Sretan rođendan i sve najbolje!“
„Hvala ti puno.“ –nasmiješila sam mu se, a onda pogledala u Dylana.
Naši pogledi su bili zamišljeni. Bila sam ozbiljna jer sam odmah pomišljala na ono što je tražio od mene. Dignuo se sa trosjeda, približio i poljubio.
„Sretan rođendan.“ –rekao mi je.
„Hvala.“
„U redu. Bilo bi vrijeme za slavlje!“ –uzviknula je Nicol. „Joelle, napravila sam ti tortu!“
„Jesi?“ –okrenula sam se prema njoj.
„Inače vam Nicol radi najbolje kolače na svijetu.“ –nadodao je Cale.
„Nisi li inače govorio da ti se ne sviđaju?“ –pogledao ga je Lee.
„Lagao sam.“ –slegnuo je ramenima.
„Hoćeš li donijeti tortu ili?“ –Keith se okrenui prema Nicol.
Klimnula je glavom i nasmiješeno izašla iz dnevnog boravka. Sjela sam kraj Dylana, a onda primjetila da on gleda negdje. Pogledala sam ravno ispred sebe i vidjela Zacha. Promatrali su se jaku čudno, pomalo i ljuto. Nadala sam se da se neće posvađati. Ne danas!
„Hvala što si nas pozvala.“ –rekao mi je Felix.
„Zapravo...“ –nasmiješila sam se. „Sve su to oni dogovorili! Nisam ni znala hoće li biti zabave!“
„Svejedno... hvala.“ –krajičkom je pogledao ostale.
Klimnuli su glavom, a onda se pojavila Nicol s čokoladnom tortom koja je imala pijenu i nekoliko ukrasnih cvijeća. Upravo ono što sam trebala – slatko. Bila je dosta ukusna i svima se svidjela kao i uvijek. Nicol je bila jako dobra u kuhanju, pa su svi uvijek lizali prste nakon njenog jela.
Zabavljali smo se, uživali, a onda sam se sjetila kako nisam riješila sve što treba s Dylanom. Zamolila sam ga da dođe sa mnom, a neka se ostali zabave. Izašla sam iz dnevnog boravka i ušla u kuhinju, a dečko me slijedio. Zatvorio je vrata kad sam se nagnula na stol.
„Prije nego što išta kažeš...“ –uzvratio je. „Želim ti se ispričati!“
„Molim?“ –začudila sam se.
„Bilo je glupo tražiti od tebe da prestaneš pomagati Zachu. Vas dvoje ste godinama prijatelji i... jednostavno sam te htio zaštititi, ali...“
„Ne moraš me štititi od njega! Zach nije osoba koje bi se trebala kloniti jer je dobar, drag i... brine se za mene, Dylan! Tražio si nemoguće!“
„Znam i zbog toga mi je žao! Znam da imaš pravo ljutiti se na mene i oprosti mi, molim te. Ne želim da se svađamo!“
„Ne želim ni ja, ali ne smiješ onda dirati važne osobe za mene!“
„Neću više... obećajem!“ –podragao mi je lice i poljubio me.
Zašto mi je bilo svejedno? Zašto mi nisu previše godili njegovi poljupci?
„Rekli su mi da su te ponovno napali neki dan.“ –uzdahnuo je. „Stvarno mi je žao! Ne znam zbog čega te i dalje napadaju, zbog čega ljude i dalje napadaju!“
„Nisi ti kriv.“ –slegnula sam ramenima.
„Popričat ću s tatom. Želim pod hitno saznati što se ovdje događa!“
Klimnula sam glavom. I ja sam željela znati zbog čega su takvi.
Stajala sam na terasi, gledala u nebo i razmišljala dok su sniježne pahuljice padale po meni. Iako je danas bilo odlično. Iako je danas bilo sve kako treba, pomirila sam se s Dylanom, nije bilo nikakvih svađa... nisam se osjećala dobro. Nedostajali su mi roditelji koje sam trebala u ovakvim trenucima, koji su mi trebali dati barem jedan razlog za osmijeh, da zabavu na takav dan, a danas sam bila... tužna.
„Ne razumijem kako na vlastitom rođendanu možeš biti tužna.“ –Zach je stao kraj mene.
„A ja ne razumijem kako uvijek moraš naletiti na mene u takvim trenucima.“ –nasmiješila sam mu se.
„Valjda osjećam da nešto nije u redu s tobom. Posvađala si se s Dylanom?“
„Ne. Upravo smo se pomirili!“
„Onda pucaj!“
„Ma... samo mi nedostaje obitelj. To je sve.“ –uzdahnula sam.
„Mi smo sada tvoja obitelj. Imaš i nas, znaš?“ –rekao mi je.
„Znam, ali...“ –pogledala sam ga. „Što ako vi odete jednom? Što ako vam se nešto dogodi?“
„Ne brini se.“ –nasmiješio se. „Nikako ne bih dopustio da budeš sama!“
Nasmiješila sam mu se. Znala sam da ima pravo. Znala sam da imam njega kraj sebe. Nagnula sam se na njega, a on me obgrlio rukom. Osjećala sam se dobro. Osjećala sam kao da nestaju svi problemi.
