Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Inspirirano animeom i mangom Vampire Knight.


Moja inspiracija. Moja muza. <3

Arhiva:

[1.][2.][3.][4.][5.][6.][7.][8.][9.][10.]
[11.][12.][13.][14.][15.][16.][17.]
[18.][19.][20.][21.][22.][23.][24.]
[25.][26.][27.][28.][29.][30.][31.]
[32.][33.][34.][35.][36.][37.][38.]
[39.][40.]

Copyright © 2009.
By: Joelle

22.poglavlje

Sjedila sam u Zachovoj sobi dok se on tuširao. Znala sam da noć pada i da se približava puni mjesec, pa će trebati moju pomoć, moju krv. Gledala sam njegovu sobu. Nikad prije nisam toliko vremena sama prolazila u njegovoj ondje. Inače je on bio sa mnom kad bismo morali učiniti za školu ili kad bi ga nagovarala da izađemo vani, kad smo još bili mlađi, a sad je večinom on bio taj koji me nagovarao na izlaske. Dignula sam se njegovog ogromnog i mekanog bračnog kreveta, te se približila radnom stolu. Otvorila sam ladicu i malo pogledala čega svega ima. Ništa posebnog nije bilo. Novčanik, nekoliko bezciljnih precrtanih papira, raznih CDa, a onda sam ugledala jednu sliku. Maknula sam stvari s nje i uzela je u ruku. Vidjela sam malenog dečka, stariju ženu i muškarca. Bila je to predivna obitelj. Je li to bio Zach kad je bio mali? To su mu bili roditelji? Majka mu je bila predivna i Zach je imao njene oči, dok je po strukturi tijela ličio na tatu.
„Tko ti je rekao da možeš čačkati po mojim stvarima?“ –Zach mi je strgnuo sliku iz ruke.
„Bilo mi je dosadno.“ –okrenula sam se prema njemu. „Lijepa obitelj!“
Pogledala sam ga od glave do pete. Nije imao majicu, nego samo dugačke hlače. Bio je dosta zgodan. Ne znam zašto to prije nisam razumijela ili vidjela.
„To ne znači da moraš dirati tuđe stvari.“ –stavio je sliku u ladicu i zalupio njome. „Hvala!“
„Ne moraš biti tako bezobrazan prema meni.“ –odmahnula sam glavom. „Nisam učinila ništa loše!“
„Nikad ti nisam dopustio da gledaš po mojim stvarima i mislim da si to trebala već znati!“ –ljutito me pogledao.
Odmahnula sam glavom i krenula prema izlazu. Nisam htjela ostati s njim u onom trenutku jer je bio previše ljut, a i mislim da se naljutio bez veze, pa sam htjela što prije nestati odandje. Prije nego sam uspjela dohvatiti kvaku, zaustavio me rukom. Okrenula sam se prema njemu, a on me promatrao crvenim očima. Pogledala sam u prozor. Pala je noć i vidjela sam mjesečinu. Pogledala sam ponovno u Zacha, a on je me promatrao bijesno. Pokazivao mi je zube i režao na mene. Odjednom me zagrizao, snažno stiskajući moja ramenima. Bolilo me užasno. Sve me bolilo. I ugriz i ramena, ali morala sam izdržati. Trebao me. Nisam mu smjela pokazati da me boli kako se ne bi prestrašio, kako se ne bi ljutio na samog sebe.
Iako sam pokušavala izdržati, nisam mogla. Suze su mi potekle niz lice i pokušavala sam ne zajecati, ali jesam... tiho... Znala sam da me čuje pošto je prestao. Uhvatila sam se za ugriz i pogledala ruku. Bila je krvava i odmah me podsjetilo na to kad sam bila mala, kad sam bježala od zločestih vampira, od ubojica dok sam krvarila. Počela sam drhtati od straha. Osjećala sam se loše i bojala sam se. Čega? Zacha? Kako sam se njega mogla bojati? Nisam smjela... Nisam mogla biti preplašena zbog njega. Počelo mi se vrtiti u glavi i počinjala sam sve mutnije vidjeti. Što mi se događalo? Zašto mi je bilo toliko loše?
„Joelle!“ –prodrmao me Zach.
Trgnula sam se i gledala šokirano u njega. Nisam ga se bojala, a on je prestravljeno gledao u mene. Zajecala sam i snažno ga zagrlila. Zašto sam ga se toliko prestrašila malo prije?
„Joelle, dobro si? Naudio sam ti? Joelle?!“ –ponavljao mi je Zach.
Osjećala sam tugu, šok, prestravljenost, strah, očaj u njegovom glasu, ali se ja jednostavno nisam mogla smiriti. Bilo me strah, ne njega već onoga što sam vidjela. Ponovno sam se prisjetila svoje prošlosti, a to je bilo nešto najgore za mene. Nisam se nikako voljela prisjećivati kako sam trčala, bježala i kad me bilo strah, kad sam morala gledati kako proždiru moju obitelj dok se otimaju, kad sam morala osjećati one očnjake na svom grlu.
Dignuo me sa poda. Osjetila sam da me negdje vodi, ali ja se nisam mogla odvojiti od njegovih prsa. Slušala sam njegove otkucaje srca i pokušavala sam se smiriti, ali nije pomagalo. Zašto? Zašto nije pomagalo? Htjela sam da prestanem plakati, da ga prestanem zabrinjavati, ali nisam mogla. Jednostavno nisam mogla....

Sjedila sam u Keithovoj radnoj sobi. Ondje je uvijek imao sve što je ikome moglo zatrebati u slučaju da se povrijedi pošto je studirao medicinu. Gledao me kao i ja njega. Bio je zabrinut dok je Zach hodao živčano prostorijom. Počela sam pratiti njegove korake. Bio je bijesan, živčan. Uzdahnula sam. Znala sam da se nesmijem tako ponašati pred njim, da ga mogu samo još više zabrinuti nego prije.
„Sigurno si dobro?“ –upitao me Keith.
Ono mu je već bio deseti put u samo dvije minute da me to pitao.
„Da, Keith.“ –klimnula sam glavom.
„Rekao sam ti da je previše riskantno to što želiš da ti radim.“ –pogledao me Zach.
„Nije.“ –dignula sam se sa stolice. „Vjeruj mi, nije!“
„Vidio sam koliko je.“ –uzvratio je ljutito. „Bilo ti je užasno loše, nisi mogla presati plakati...“
„Nije me bilo strah tebe, Zach!“ –uzdahnula sam.
„Nego?“ –nastavio je Keith.
„Prisjetila sam se što mi se dogodilo kad sam bila mala. Zbog toga sam počela plakati. Bila sam šokirana kad sam vidjela krv!“
„Vidiš zašto sam htio otići?!“ –navaljivao je Zach.
„Prekini, molim te!“ –zarežala sam na njega, a on me začuđeno pogledao. „Nisi ti kriv, vjeruj mi. Stvar je u tome što sam se prisjetila što mi se dogodilo i zbog toga sam se tako ponijela!“
„Da ja nisam bio onako grub prema tebi, vjerojatno se ne bi tako osjećala!“
„Slušaj...“ –uzdahnula sam. „Jako sam umorna i trebala bi se odmoriti. Ne želim se svađati s tobom. Želim samo da budeš siguran kako nisi ti kriv za ništa! Oprostite što sam vas zabrinula. Laku noć!“
Okrenula sam se i izašla iz prostorije, te sam se uputila na kat kako bi otišla u svoju sobu. Bila sam umorna od plakanja, od straha... Zach nije bio kriv i ne razumijem zašto toga nije svijestan. Popela sam se, napokon, na kat i otvorila vratra svoje sobe. Odmah sam legla na krevet. Treba mi malo odmora. Uzdahnula sam i pokrila se debelom dekom, te se okrenula prema prozoru.
Kucali su na vrata i uzdahnula sam. Zašto me nitko nije mogao pustiti na miru? Zašto me nitko ne može barem jednom u životu poslušati?! Nikad to nisam razumijela, a vjerojatno nikad ni neću. Okrenula sam se i ugledala Nicol na ulazu. Polako je zatvorila vrata i jako nježno. Valjda se bojala da bi me mogla prestražiti.
„Hej, Nicol!“ –postavila sam se u sjedeći položaj.
„Bok, Joelle.“ –sjela je kraj mene. „Dobro si? Zabrinula sam se za tebe kad sam te vidjela šokiranu, preplašenu i uplakanu!“
„Dobro sam.“ –klimnula sam glavom. „Nemoj se brinuti. Gluposti! Ti? Dugo nismo ti i ja pričali!“
„Ma oprosti...“ –nasmiješila se. „Bila sam glupa što sam se tako ponašala! Totalno sam bila... djetinjasta!“
„Nisi.“ –odmahnula sam glavom.
„Jesam, Joelle.“ –pogledala me ozbiljno. „Vjeruj mi, nisi ti kriva što je Zach izabrao tebe!“
„Molim?“ –odvratila sam zbunjeno.
„Kažem da nisi ti kriva što možeš pomagati Zachu.“
„Nisi to rekla.“
„Vjeruj mi, jesam.“
„Nisi!“
„Možda si krivo shvatila jer si umorna.
„Možda.“ –uzdahnula sam. „Oprosti što sam te tako napala!“
„Nisi me napala!“ –snažno me zagrlila. „Lijepo nam se ti sada odmori i vidjet ćeš da ćeš biti dobro sutra!“
Klimnula sam glavom, a ona me poljubila u čelo kao što majke rade kad su njihova dijeca bolesna. Nasmiješila sam se. Pitala sam se što bih ja učinila bez nje. Nasmiješila mi se i izašla je iz sobe, a ja sam se okrenula na bok i pogledala u prozor. Zatvorila sam polako oči jer su mi se same sklapale od silnog umora.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.