Design : xNicolex

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Inspirirano animeom i mangom Vampire Knight.


Moja inspiracija. Moja muza. <3

Arhiva:

[1.][2.][3.][4.][5.][6.][7.][8.][9.][10.]
[11.][12.][13.][14.][15.][16.][17.]
[18.][19.][20.][21.][22.][23.][24.]
[25.][26.][27.][28.][29.][30.][31.]
[32.][33.][34.][35.][36.][37.][38.]
[39.][40.]

Copyright © 2009.
By: Joelle

9.poglavlje

Zach je parkirao svoj automobil na parkiralište u gradu. Šetali smo, a ja nisam progovorila ni riječ s njim, nego samo s Caleom i Nicol. Primjetila sam kako i on šuti otkad smo izašli, a možda je progovorio nekoliko riječi s njima. Možda je očekivao da ja počnem pričati prva s njim, ali nisam htjela jer sam i dalje bila ljuta.
Stali smo ispred trgovine kako bi kupila vodu, a društvo me odlučilo pričekati vani pošto su vidjeli koliko ljudi ima unutra. Hodala sam velikom trgovinom i tražila frižidere koji su bili dovoljno udaljeni. Napokon sam ih pronašla, a onda nisam stigla do zadnje police pošto se ondje nalazila obična voda. Bila sam preniska da bi uspjela uzeti jednu. Odjednom se pojavila neka ruka, koja je uzela jednu bocu i pružila mi ju je. Okrenula sam se i ugledala, ni manje ni više, Dylana Hamorta. Šokirano sam ga gledala jer nisam očekivala da bi se ondje mogao nalaziti. Bilo me pomalo strah pošto se radilo o nekome iz Samari grupe, ali kad sam pogledala bolje njegove predivne smeđe velike oči, vidjela sam nešto što me očaralo, što mi je govorilo da se mogu smiriti, pa mi je srce prestalo ubrzano kucati.
„Drži.“ –rekao mi je.
„Hvala.“ –spustila sam pogled i uzela bocu vode.
„Što radiš ovdje?“
„Očito je da kupujem za piti....“
„Ne...“ –nasmiješio mi se. „Što radiš vani? Šetaš se?“
„Da. S prijateljima sam. Čekaju me ispred trgovine!“ –odgovorila sam.
Ugledala sam nekoliko njegovih prijatelja iz daljine. Svi su me promatrali pozorno. Valjda su se bojali kako bi mu mogla nauditi. Nastavila sam hodati prema kasi i vidjela kako me prati.
„Nemoj mi se previše približiti.“ –rekla sam mu iznenada. „Tvoje gorile bi me mogle napasti ako slučajno nešto krivo kažem!“
„Napadaju samo kad se nalazim u opasnosti iako ni tada to nije potrebno.“ –uzvratio je Dylan.
„A...“ –pogledala sam ga ozbiljno. „Ne nalaziš li se sada u opasnosti ispred jedne iz Tiper grupe?“
„Ne.“ –odmahnuo je glavom i nasmiješio mi se. „Imam osjećaj da mi ti nećeš nauditi.“
Nasmiješila sam mu se i odmahnula glavom. Imao je pravo. Nešto mi nije dopuštalo da ga povrijedim iako je bio jedan od onih zbog kojih sam izgubila sve dragocijeno u životu.
„Vidimo se po školi.“ –rekla sam mu i uzela ostatak kojeg mi je žena nudila.
„Vidimo se.“ –uzvratio mi je osmijehom.
Izašla sam iz trgovine i pridružila se svojim prijateljima koji su me čekali. Satima smo šetali, pričali i smijali se. Opustila sam se i više nisam razmišljala o onome zbog čega sam se naljutila na Zacha. Nije me više bilo briga. Odlučila sam da ću biti prema njemu onakva kakav je on prema meni. Ako mi ne namjerava reći što se s njim dešava onda mu ni ja više neću govoriti neke stvari.

Vratili smo se kod kuće nakon ponoći. Vani mi je bilo odlično, pa sam znala da ću dobro zaspati. Cale i Nicol su odavno otišli na kat, a ja sam ostala u dnevnom boravaku gledati malo televiziju pošto su svi ostali spavali. Razmišljala sam o onom malenom razgovoru s Dylanom. Bio je jako dobar prema meni iako je imao priliku napasti me pošto sam bila sama i tko zna da li bi Zach i ostali došli na vrijeme da me spase. Nije me napao već je normalno razgovarao sa mnom i to mi se jako svidjelo.
Čula sam glasne korake kako se približavaju dnevnom boravku. Okrenula sam glavu i ugledala Zacha na ulazu. Gledala sam ga nekoliko sekundi, a onda sam odmaknula pogled i nastavila pratiti televiziju. Znala sam da je još ondje pošto nisam čula kako se udaljuje. Ponovno sam se okrenula prema njemu, a on je zakoračio u dnevni boravak. Sjeo je na fotelju, stavio desnu nogu preko lijeve i promatrao me zanimšljeno, ozbiljno.
„Nisam li ti rekao da ne smiješ pričati s njima?“ –uzvratio je ljutitim glasom.
„Vidio si?“ –gledala sam u televiziju.
„Da.“ –nastavio je on. „Nije mi se to svidjelo!“
„Boli me briga što se tebi sviđa, a što ne.“
„Joelle, moraš se maknuti od njega!“
„Vijeće želi da se sprijateljimo s njima, jelda? Tako treba biti.“
„Može te ozlijediti!“
„Mogao je, a nije, zato začepi i pusti me da radim od svoga života što god želim!“
„Što je tebi?! Zašto si takva?! Ne prepoznajem te!“ –dignuo se ljutito sa fotelje.
„Onakva sam kakav si ti prema meni!“ –dignula sam se i ja ljutito, približila sam se njemu i gledala ga ljutito.
Bila sam bijesna u onom trenutku, ali više razočarana u njega i nisam mogla zaustaviti suze koje su mi se stvarale u oči. Trepnula sam i proklizile niz moje lice. Vidjela sam njegovo šokirano lice. Pokušavao mi je nešto reći, ali nije mogao. Spustila sam pogled i uzdahnula.
„Tako sam... razočarana u tebe.“ –rekla sam mu. „Mislila sam da smo prijatelji!“
„I jesmo.“ –nastavio je on.
„Prijatelji si sve govore.“ –podignula sam pogled prema njemu. „Osjećam se kao jadnica jer sam jedina osoba koja ne zna o tvojoj prošlosti.“
„Joelle...“ –rukom je dolazio prema mojem licu.
Odgurnula sam ju i istračala iz dnevnog boravka. Znala sam da bi se mogla slomiti još više ako me dotakne i ako ostanem još neko vrijeme ondje. Potrčala sa stepenicama i otišla prema svojoj sobi jecajući tiho kako ostale nebi zabrinula. Brzo sam otvorila vrata svoje sobe, zalupila njima i sjela ispred vrata, te se nagnula na njih i onda nagnula glavu na sklupčena koljena. Toliko sam bila povrijeđena u onom trenutku, toliko sam bila brižna i jadna sama sebi jer sam dopustila da me netko povrijedi, da me on povrijedi.

Došao je i ponedjeljak, pa je to značilo da trebamo u školu ponovno s onima iz Samari grupe. Nisam ništa loše razmišljala. Vijeće je odlučilo da se trebamo družiti s njima kako bismo prekinuli dugogodišnji rat, pa sam se odlučila pomiriti s tom činjenicom da ćemo od danas, pa na dalje vjerojatno stalno biti zajedno.
Imali smo sat plesa pošto su svake godine naše škole priređivale bal. Stajali smo u velikoj sali i gledali jedni u druge. Pogledi nisu bili nipošto mirni nego jako ljuti i nemirni. U prostoriju je zakoračila visoka žena tamna kose i svijetlih očiju. Bila je jako vitka i gledala nas ozbiljno. Bila je to profesorica plesa, gđa Roberta Pilar.
„Sad kad smo svi ovdje...“ –rekla je gledajući nas. „Nabrojat ću parove!“
Uzela je papir u ruke.
„Joelle Laurentin i Dylan Hamort! Zach Forman i Lillian Sampan! Cale Still i Torry Olsen! Nicol Eves i ...“ –počela je nabrajati.
Svi smo ostali šokirani. Nismo mogli vjerovati da je profesorica upravo spomenula da Samari grupa i Tiper moraju plesati zajedno. Gledali smo oko sebe. Svi smo bili zbunjeni, ali i ljuti jer nije nam to smjela učiniti. Znala je kakav bi rat mogao izbiti između nas i da to jednostavno nije bilo normalno. Gledala sam u Zacha koji je živčano tapkao nogom od pod i gledao u profesoricu bijesno. Cale je gledao u malenu Torry Olsen. Bila je dvije godine mlađa od nas, ali izgledala je puno starija. Imala je kraču crvenkasto smeđu kosu i velike kestenaste oči. Gledala je u Calea živčano, a on u nju zbunjeno. Iako je bila onako mala, pokazivala je da je temperamentnog karaktera i živčanog, također. Pogledala sam onda u Zacha koji je gledao u svoju partnericu Lillian. Nisam imala dobar odnos s njom otkad se pojavila pošto je pokazivala da je jaka, da se ona može snaći, ali mislim da je samo pokušavala impresionirati Dylana iako joj to nije uspjevalo.